Ideje dr. Kevina Duttona o psihopatiji i uspjehu, naročito u kontekstu političara, predstavljaju provokativnu i pomalo kontroverznu temu. U svojoj knjizi Mudrost psihopata, Dutton tvrdi da mnoge osobine povezane sa psihopatijom—kao što su neustrašivost, hrabrost, nemilosrdnost i sposobnost da ostanu smireni pod pritiskom—predstavljaju osobine koje mogu pomoći ljudima da uspijju u visokorizičnim okruženjima, uključujući politiku, biznis i čak vojsku.
Dr. Kevin Dutton je poznati britanski psiholog, naučnik, psihoterapeut i konsultant elita.
Psihopatska ličnost
Psihopatija se često smatra kliničkim poremećajem ličnosti koji je karakterisan nedostatkom empatije, manipulativnošću, površnim šarmom i tendencijom ka okrutnosti ili nepopustljivosti. Međutim, Dutton, istraživač u oblasti psihologije, naglašava da nisu svi ljudi koji pokazuju osobine psihopatije nasilni ili kriminalni. Umjesto toga, psihopatija se može posmatrati kao spektar ličnosti, sa različitim stepenima ovih osobina koje se javljaju kod ljudi koji su izuzetno uspješni u svojim oblastima.
U svom istraživanju, Dutton identifikuje spektar psihopatije, gdje pojedinci na "ekstremnom" kraju mogu biti kriminalni psihopate, dok oni na "nižem" kraju možda samo imaju nekoliko psihopatskih osobina, ali i dalje funkcionišu normalno i uspješno u društvu.
Psihopatske osobine i politički uspeh
Dutton ističe da su određene psihopatske osobine korisne u visokostresnim, visokorizičnim okruženjima poput politike. Ove osobine uključuju:
-
Neustrašivost: Političari često moraju da preuzmu hrabre rizike, donesu kontroverzne odluke ili se suoče sa intenzivnim javnim nadzorom. Neustrašivost im omogućava da se snađu u ovim situacijama, bez da budu paralizovani anksioznošću ili sumnjama.
-
Šarm i harizma: Psihopate su često vrlo šarmantne, što im pomaže da utiču na druge. Visok nivo harizme može biti moćan alat u politici, gdje je sticanje povjerenja i lojalnosti birača, donatora i kolega od esencijalne važnosti.
-
Manipulativnost i ubjedljivost: Uspješni političari često moraju da ubjeđuju ljude da usvoje njihove stavove, pobijede u debatama i formiraju saveze. Psihopate su vješte u manipulaciji drugih kako bi postigle svoje ciljeve, čak i ako to znači iskrivljavanje istine ili korištenje ljudi za ličnu dobit.
-
Nedostatak empatije: Dok se empatija obično smatra pozitivnom osobinom u ljudskim odnosima, ona ponekad može predstavljati prepreku u politici, gdje je potrebno donositi teške, ponekad bezdušne odluke u korist "veće koristi". Političari sa nižim nivoom empatije možda će biti sposobni da donesu ove teške odluke bez emocionalnog preplavljivanja.
-
Samokontrola: Psihopate su često u stanju da kontrolišu svoje emocije, ostajući smireni i fokusirani čak i u stresnim situacijama. Ovo je posebno važno za političare, koji su stalno pod pritiskom i moraju da očuvaju smirenost u javnosti.
-
Odlučnost: Sposobnost da se brzo i odlučno donesu odluke je još jedna osobina koja je zajednička psihopatama. U politici, oklijevanje se može smatrati slabošću, a odlučnost često korelira sa snagom i liderstvom.
"Test psihopata" u politici
Dutton sugeriše da mnogi uspješni pojedinci u politici (i drugim visokorizičnim oblastima) postižu viši skor na mjerama psihopatije nego opšta populacija. Na primjer, u svojoj knjizi, on pominje da su politički lideri kao što su Winston Churchill, pa čak i američki predsjednici kao što je George W. Bush, analizirani kroz prizmu psihopatije i ustanovljeno je da pokazuju neke psihopatske osobine—iako, naravno, nisu smatrani psihopatama u kliničkom smislu.
Duttonova argumentacija je da osobine koje se obično povezuju sa psihopatijom—kao što su nemilosrdnost, okrutnost i nedostatak empatije—ponekad mogu dobro poslužiti političkom lideru, pomažući mu da dođe do vlasti i održi je u suočavanju sa teškoćama. Zapravo, u svijetu politike visokih uloga, ove osobine mogu predstavljati prednosti, omogućavajući političarima da donesu teške, kontroverzne odluke sa kojima bi se drugi, empatičniji ljudi mogli teško nositi.
Etičko pitanje
Jedno od osnovnih etičkih pitanja koje Duttonova istraživanja postavljaju jeste da li su ove psihopatske osobine zaista neophodne za političko liderstvo. Da li bi trebalo da nas zabrinjava da ljudi sa takvim osobinama dolaze na pozicije moći? Da li nesvjesno nagrađujemo ponašanja koja mogu na kraju biti štetna za društvo, kao što su manipulacija i nemilosrdnost?
Kritičari Duttonove argumentacije mogli bi tvrditi da naglašavanje psihopatije kao vrline može podrivati etičke temelje liderstva. Drugi bi mogli tvrditi da ove "tamne" osobine—kada se koriste strateški i bez zlobe—ponekad mogu biti usmjerene za veće dobro, naročito ako lider koristi svoje sposobnosti da se snađe u složenim situacijama.
