Potpuno neovisno ko je na vlasti u Americi, republikanci ili demokrate, Amerika će sigurno napustiti Europu, i vojno i politički. To je samo pitanje vremena. Američka vanjska politika se donosi dugoročno, i to je već davno odlučena stvar tvrde relevantni vojni i politički stručnjaci.
Poznati američki autor Stephen Wertheim je u intervjuu za više publikacija pojasnio ovo pitanje.
Pre 1940. godine, Amerika se trudila da izbjegava, kako je Thomas Jefferson nazivao, „umiješanost“ u takozvanom Starom svietu, posebno na europskom i azijskom kontinentu. Čak i nakon što je nacistička Njemačka osvojila Francusku sredinom 1940. godine, američki planeri su predviđali održavanje 'hemisferskog odbrambenog perimetra': Sjedinjene Države bi nastavile da sprječavaju strane sile da uđu na Zapadnu hemisferu, ali ne bi išle dalje od toga. I to je bilo ono što su preporučivali ljudi koji su se okupili pod zastavom „Amerika pre svega“. Čak su i oni koji se nisu slagali s njima uglavnom priznali da bezbjednost i prosperitet SAD neće biti direktno ugroženi sve dok Amerika čuva Zapadnu hemisferu od spoljne invazije.
Ali predsjednik Franklin D. Roosevelt i drugi lideri donijeli su drugačiji izbor. Smatrali su da bi možda bilo dovoljno samo braniti Zapadnu hemisferu, ali da je to nepoželjno iz drugih razloga. Pokušali su da osiguraju poraz Osovinskih sila čak i prije nego što je Amerika formalno ušla u rat u decembru 1941. godine. I što je ključno, izvukli su lekciju da Amerika nikada više ne smije dozvoliti totalitarnim silama da dođu u poziciju da dominiraju Europom i Azijom. Amerika će ući u prazninu koju je raspadom ostavilo Britansko carstvo i postati glavni faktor koji će oblikovati svijet u liberalnim i američkim okvirima, koristeći silu oružja.
No od završetka drugog svjetskog rata, i stvaranja tadašnjeg poretka je prošlo 80 godina, i mnoge svjetske okolnosti su se promijenile.
1. Promjena globalnog fokusa na Indo-pacifički region
Geopolitičko rebalansiranje: Amerika sve više fokusira svoju pažnju na Indio-pacifički region, podstaknuta usponom Kine kao globalne sile. Ovaj region, sa svojim ekonomskim i strateškim značajem, smatra se ključnim za dugoročne geopolitičke i ekonomske interese Amerike. Kako prioritetno nastoji da se suprotstavi rastućem uticaju Kine, vojni i diplomatski fokus mogao bi da se pomjeri sa Evrope.
Strateško preusmeravanje: Amerika bi mogla da dodatno uskladi svoju spoljnu politiku sa nastalim multipolarnim svijetom, u kojem je moć ravnomjernije raspodijeljena među Kinom, Rusijom, EU i drugim silama. To bi moglo dovesti do reevaluacije američke uloge u Evropi, pri čemu bi potencijalno odlučili da smanje svoje vojne obaveze u Europi u korist fokusiranja na Aziju.
2. NATO i debata o njegovom finansiranju i upravljanju
Pritisak za veći europski doprinos: Jedna od ponovljenih kritika koju su Amerika iznosila jeste neuspjeh Europe da ispuni obaveze u vezi sa izdvajanjima za odbranu unutar NATO-a. Kako Amerika nastoji da smanji svoj vojni uticaj u svijetu, mogla bi vršiti pritisak na Europu da preuzme veći deo tereta odbrane, uključujući veće finansijske i operativne odgovornosti unutar NATO-a.
Gubljenje svrhe NATO-a: Iako NATO ostaje temelj spoljne politike SAD-a u Evropi, pitanje relevantnosti NATO-a u posthladnoratovskom svijetu često je postavljano. Ako svrha saveza postane manje jasna ili ako europske zemlje odluče da slijede sopstvene odbrambene agende, Amerika bi mogla razmotriti smanjenje svoje vojne prisutnosti kako bi izbjegla nošenje nesrazmjernog tereta.
3. Zahlađenje i pogoršanje odnosa između Amerike i Europe
Transatlantske tenzije: Tokom godina, tenzije između Amerike i Europe povremeno su eskalirale zbog pitanja kao što su trgovina, klimatska politika i međunarodni sporazumi (npr. Pariški klimatski sporazum, nuklearni sporazum sa Iranom). Ako ove tenzije nastave da rastu, Amerika bi mogla razmotriti prilagođavanje svoje spoljne politike, smanjujući političke i vojne obaveze prema Europi, i fokusirati se na regione u kojima su njihovi interesi bolje usklađeni sa saveznicima.
Rat u Ukrajini: Iako se u javnosti iznosi slika da Amerika i Europa imaju isti stav u vezi pitanja rata u Ukrajini, iza kulisa europske zemlje sve više odustaju od podržavanja američkih ciljeva u Ukrajini jer europska privreda trpi velike gubitke i stanovništvo je sve nezadovoljnije.
4. Finansijska ograničenja i globalni prioriteti
Raspodjela resursa: Amerika se suočava sa rastućim finansijskim pritiscima kod kuće, uključujući rastući dug i troškove socijalnih programa. Kako se globalno ekonomsko i strateško okruženje mijenja, Amerika bi mogla odlučiti da fokusira svoje vojne resurse na oblasti koje smatra direktno važnijim za nacionalnu sigurnost—poput Indo-pacifičkog regiona ili borbe protiv terorizma—dok postupno smanjuju svoje obaveze u Europi.
Analiza i omjer troškova i koristi: Održavanje velike vojne prisutnosti u Europi je skupo, najjednostavije rečeno.
5. Rastuća uloga Kine i Rusije
Uticaj Kine u Europi: Rastući ekonomski i geopolitički uticaj Kine u Europi mogao bi podstaći europske zemlje da traže bliže veze sa Pekingom, što bi potencijalno smanjilo potrebu za američkim angažmanom u pitanjima europske bezbijednosti.
Post-sovjetska tranzicija Rusije: Ekonomska saradnja Rusije i Europe je neizbježna. Prvenstveno zbog fizičke blizine. Rusija ima najveće prirodne resurse u svijetu, a Europa ima jako naprednu industriju kojoj trebaju resursi. Europa i Rusija se nalaze sa istom kontinentu te je neizbježna uzajamna saradnja.
