Jedan od ključnih elemenata ove teorije je argument da nuklearni testovi, naročito oni sprovedeni sredinom 20. vijeka, nisu bili stvarne nuklearne eksplozije, već su bili falsifikovani ili nisu uključivali stvarne nuklearne eksplozije.
Skeptici tvrde da su testovi zapravo bili konvencionalne eksplozije, ponekad pojačane hemijskim eksplozivima ili naprednim tehnologijama koje imituju izgled nuklearnih eksplozija. Ukazuju na nedostatak "čvrstih dokaza" za nuklearnu eksploziju – kao što je odsustvo specifičnih fizičkih markera, poput karakterističnog taloga ili radioaktivne kontaminacije za koje vjeruju da bi trebalo da ostanu iza nuklearnih eksplozija. Takođe mnogi skeptično gledaju na videa navodnih nuklearnih testova iz ovog vremena koji izgledaju nerealno.
Teorije dalje tvrde da su napadi na Hirošimu i Nagasaki bili konvencionalni napadi 'običnim' bombama velike snage. Neki tvrde da atomski napadi na Hirošimu i Nagasaki 1945. godine nisu bili nuklearne eksplozije, već su u stvari bili konvencionalni napadi koji su javnosti predstavljeni kao nuklearni. Prema ovom argumentu, američka vlada je iscenirala ili manipulisala slikama, svjedočenjima i zapisima kako bi stvorila iluziju "nuklearnog" napada, prvenstveno kako bi opravdala stvaranje i buduću upotrebu nuklearnih oružja u Hladnom ratu. Takođe skeptici navode to da se vrlo brlo u Hirošimi i Nagasakiju život nastavio normalno, što ne bi bilo moguće u slučaju korištenja nuklearnog oružje jer bi na tom prostoru bila velika radijacija i život bi bio nemoguć.
Pristalice teorije takođe sugerišu da je Hladni rat bio vrijeme masivne političke i vojne manipulacije. Tvrde da su i Amerika i Sovjetski Savez koristili prijetnju nuklearnim oružjem kao psihološko oružje, stvarajući strah od "uzajamne osigurane destrukcije" (MAD) kako bi održali ravnotežu moći. Prema ovom gledištu, nuklearna trka u naoružanju bila je vođena političkim poziranjem i manipulacijama, a ne stvarnim razvojem nuklearnog oružja, da bi stvorili strah kod stanovništva i lakše upravljali njime.
Neki teoretičari ukazuju na činjenicu da nakon bombardovanja Hirošime i Nagasakija nuklearna oružja nisu korištena u bilo kojem značajnom vojnom sukobu. Tvrde da nedostatak daljih nuklearnih ratova sugeriše da nuklearna oružja nisu toliko opasna kao što se tvrdi, ili da uopšte ne postoje.
Još jedan argument koji iznose poricatelji nuklearnih oružja je da radijacija nije toliko štetna ili trajna kako nam se predstavlja. Neki tvrde da je radijacijska bolest mit, ili da je moguće preživjeti nuklearni napad bez dugoročnih oštećenja. Tvrde da je moguće da je radijacijska bolest viđena u Hirošimi i Nagasakiju zapravo bila posljedica drugih faktora, poput toplinskog udarca ili konvencionalnih eksplozija.
Sami prosudite šta je istina, ali činjenica je da se priča o nuklearnom oružju i nuklearnom ratu potencira uvijek kada je potrebno kod velikog broja ljudi izazvati strah i usmjeriti ih da razmišljaju u određenom smjeru koji odgovara elitama.
