Zašto se i oni najhrabriji ljubitelji muzike među nama uvijek i iznova vraćaju na muziku koju su čuli kao tinejdžeri? Kognitivna neuropsihijatrica Dr. Catherine Loveday objašnjava psihologiju koja nas povezuje sa muzikom iz naše prošlosti i otkriva detalje zanimljivog eksperimenta kojeg provodi Univerzitet Westminister London sa slušaocima BBC radija.
Prije ćemo prepoznati zvukove iz naše tinejdžerske ere nego one koje smo čuli u bilo kojem drugom periodu života, i slušati ih ponovo. Ovaj snažan efekt ne javlja se samo kada je u pitanju muzika, nego također kada su u pitanju filmovi, knjige pa i naši najdraži fudbaleri. To ima veze sa psihološkim fenomenom zvanim 'udar sjećanja'. I to ostaje sa nama do kraja života, osobe u njihovim 80-im i 90-im godinama pokazuju veću povezanost i zainteresovanost za stvari koje su prvi put iskusili u periodu od 10-e do 30-e godine.
Zašto su ove uspomene tako snažne i dugotrajne?
Memorija našeg mozga je najefikasnija i najbolje funkcioniše tokom kasne adolescencije i ranog zrelog doba. Takođe u tom periodu mnogo stvari iskusimo i dešavaju nam se po prvi puta, što ih čini posebno značajnim u našem sjećanju. Ali glavni razlog zašto se vraćamo pjesmama i događajima iz ovog perioda života je taj što nas oni podsjećaju ko smo mi. Tokom tog perioda života i tih formativnih godina donosimo mnoge presudne životno odlučujuće odluke, započinjemo značajne dugotrajne veze i ustanovljavamo kulturna i politička ubjeđenja koja formiraju naš identitet.
Kada ljude pitaju koja im je muzika značajna obično favoriziraju muziku koja je povezana sa uticajnim i bitnim periodima, mjestima i ljudima - možda njihov prvi odlazak na more bez roditelja, presudni susret sa njihovim budućim supružnikom ili neki momenat samootkrića. Tu spadaju i pjesme koje povezujemo sa vjenčanjima, rođenjima i sahranama, kao i one koje se odnose na kulturno naslijeđe.
Još jedan mogući razlog ovog psihološkog fenomena je i taj što u tom periodu života vjerovatno slušamo i najviše muzike. Muzika ima moć da reguliše i podstiče osjećaje, a u navedenom periodu nam se javljaju razni novi i jaki osjećaji koji onda vezujemo za određenu muziku.
Takve pjesme potom prirodno postaju urezane u naše sjećanje bilo no pozitivno ili negativno. U provedenim eksperimentima ljudi često biraju pjesme koje slušali tokom teških i tužnih perioda u životu, kao i one povezane sa sretnijim događajima. Ove pjesme nas konstantno podsjećaju na emotivne svijetle i tamne trenutke koji daju našem životu smisao.
Pri ispitivanju kupaca u jednoj prodavnici nosača zvuka, većina ispitanih na pitanje zbog čega kupuju određeni album odgovorila je zbog toga što ih podsjeća na određenu osobu, često emotivnog partnera ili roditelja.
Također neka ispitivanja su pokazala da bi mogao postojati 'kaskadni udar sjećanja'. Muzička psihologinja Carol Krumhansl je dokaza da tinejdžeri imaju bolje prepoznavanje i povezanost sa pjesmama koje dolaze iz perioda sjećanja njihovih roditelja. Tako da ne bi bilo čudno da volite istu muziku kao vaši roditelji.
Većina istraživanja je fokusirana na pop muziku zato što tu ima najviše izvora za istraživanje i zbog toga što je aktualna i danas i u skoroj prošlosti. Naučnici su čak i locirali dio mozga - 'medial prefrontal cortex' koji povezuje sjećanja i osjećanja sa određenom muzikom. Tako da potpuno je nebitno o kojoj se vrsti muzike radi, da li je to Beethoven, Beetles, Beyonce ili neko drugi, jedna stvar je sigurna - muzika nam daje životni put pun tinejdžerskih sjećanja i veza i susreta sa ljudima do kojih nam je stalo.
Možda bi se u ovome svemu krio odgovor na pitanje zašto sve generacije kažu da je muzika bila najbolja kada su oni bili mladi.
